Čovječanstvo je u procesu svoje evolucije prošlodug put od stada životinja do modernog društva. Odvojivši se od životinjskog svijeta, ljudi su iz njega naslijedili podsvjesnu želju da se okruže osobama sličnim sebi (ljudi iz svog plemena) i neprijateljski odnos prema ljudima koji imaju vidljive razlike u izgledu, ponašanju i načinu života. Taj rudiment životinjskog stanja čovjeka rađa netolerantni stav prema "bijelim vranama" - ljudima koji se razlikuju od većine. Primitivno pleme nije znalo što je tolerancija: instinkt očuvanja plemena diktirao je ljude da se brinu samo za djecu, a ljudi su bili neprijateljski raspoloženi prema ostalim članovima plemena, različito od većine njegovih predstavnika.
U kojoj je fazi ljudskog razvoja biokoncept tolerancije? Čim su plemena počela ulaziti u mirnu međusobnu komunikaciju zasnovanu na razmjeni, ljudi su sami počeli otkrivati "drugog". Ksenofobija, odnosno strah od tuđina, neobičnog, počeo je ustupati mjesto žudnji za novim, nepoznatim. Sve češće su se počele događati situacije kada su se ljudi iz jednog plemena naseljavali u staništa drugog, nastavljajući slijediti svoje običaje, čuvajući jezik i tradiciju. U drevnim tekstovima ispunjavamo prve moralne zahtjeve i pozive na toleranciju. Na primjer, Biblija (Izl.22: 21, Lev.19: 33) daje jasne upute da budemo tolerantni, a istodobno otkriva razloge takvog tolerantnog ponašanja: ne ugnjetavajte strance, jer ste i sami bili izvanzemaljci vanzemaljci u Egiptu.
Ovdje vidimo toleranciju prema strancima, tjgovornici drugog jezika i druge kulture. Ali suvremeni koncept tolerancije mnogo je širi nego u antičko doba. Što tolerancija znači za modernu osobu? Ovaj pojam znači toleranciju u odnosu na drugo ponašanje, način života, poglede, religiju. Ali u samoj riječi "strpljenje" je već svojstveno prevladavanju nečega, "patnji" od onoga što smo prisiljeni trpjeti. Ovo je tribolički rudiment, kada nam je drugačiji način života i misli neugodan. Još uvijek smo spremni prihvatiti kada "drugi" postoje negdje daleko, ali kad postanu naši bliski susjedi, ljudi počinju osjećati tjeskobu.
Tijekom povijesti bilo je mnogo ekscesanetrpeljivost prema predstavnicima drugih rasa, naroda i etničkih skupina. Antisemitizam nije ni prvi ni posljednji od njih. Ali što ako predstavnik vaše nacije, osoba koja govori vaš jezik, koja se, u principu, činjenicom da pripada vašem narodu, ne bi smjela razlikovati od većine, odjednom odabere drugu vjeru, drugačiji način života, druge vrijednosti? U srednjem vijeku, kada su norme tolerancije već bile usvojene prema drugim nacionalnostima, odnos prema vjerskim neistomišljenicima u dubinama europskog kršćanstva još je uvijek bio barbarski. Znali su što je tolerancija u 13. stoljeću, kada su stanovnici grada Beziers pozvani da sve krivovjerce koji u njemu žive predaju križarima, ali stanovnici - iako su uglavnom bili katolici - to nisu htjeli. Tada su križari ubili sve stanovnike Beziersa zbog "grijeha tolerancije".
U doba Religijskih ratova to je postalo posebnohitna potreba da se definira što je tolerancija. Zemlje Europe bile su podijeljene na "katoličke", gdje su većinu stanovništva činili katolici, i "protestantske", gdje su katolici bili u manjini. Tada su usvojene norme vjerske tolerancije prema kojima su predstavnici različitih vjera mogli slobodno prakticirati svoj kult.
Voltaire je vlasnik jednog od najsposobnijihdefinicije što je tolerancija: "Vaša su mi stajališta duboko odvratna, gospodine", napisao je svom protivniku, "ali dat ću svoj život tako da ih imate priliku slobodno dijeliti." U suvremenoj je jurisprudenciji načelo tolerancije utemeljeno tek 1995. godine, kada je UNESCO usvojio Deklaraciju o načelima tolerancije.
