Sredina 19. stoljeća za Rusko Carstvobila je obilježena intenzivnom diplomatskom borbom za crnomorske tjesnace. Pokušaji diplomatskog rješavanja problema nisu uspjeli i doveli su do sukoba. 1853. godine Rusko je carstvo zaratilo protiv Osmanskog carstva zbog dominacije u crnomorskim tjesnacima. Krimski rat 1853. - 1856., ukratko, sukob je interesa europskih država na Bliskom istoku i Balkanu. Vodeće europske države stvorile su antirusku koaliciju, koja je uključivala Tursku, Francusko carstvo, Sardiniju i Veliku Britaniju. Krimski rat 1853.-1856. Obuhvaćao je značajna područja i protezao se na mnogo kilometara. Aktivna neprijateljstva vodila su se odjednom u nekoliko pravaca. Rusko carstvo bilo je prisiljeno boriti se ne samo na Krimu, već i na Balkanu, Kavkazu i Dalekom Istoku. Značajni su bili i sukobi na Crnom, Bijelom i Baltičkom moru.
Uzroci sukoba
Uzroci krimskog rata 1853. - 1856. povjesničaridefinirani na različite načine. Dakle, britanski znanstvenici vjeruju da je glavni razlog rata neviđeni porast agresivnosti Nikolajevske Rusije, car je doveo do eskalacije sukoba na Bliskom Istoku i Balkanu. Turski povjesničari međutim utvrđuju da je glavni razlog rata želja Rusije da uspostavi svoju dominaciju nad crnomorskim tjesnacima, što bi Crno more učinilo unutarnjim rezervoarom carstva. Dominantni uzroci Krimskog rata 1853. - 1856. rasvjetljeni su u ruskoj historiografiji koja tvrdi da je sukob potaknut ruskom željom da ispravi svoj klimavi položaj na međunarodnoj sceni. Prema većini povjesničara, čitav kompleks uzročnih događaja doveo je do rata, a za svaku od zemalja sudionica preduvjeti za rat imali su vlastite. Stoga do sada znanstvenici u trenutnom sukobu interesa ne dolaze do jedinstvene definicije uzroka Krimskog rata 1853.-1856.
Sukob interesa
Razmotrivši razloge za Krimski rat 1853. - 1856godine, prijeđimo na početak neprijateljstava. Razlog tome bio je sukob između pravoslavnih i katolika zbog nadzora nad crkvom Svetog groba koja je bila pod jurisdikcijom Osmanskog Carstva. Ruski ultimatum zahtijeva da joj preda ključeve hrama izazvao je prosvjed Osmanlija, koje su aktivno podržavale Francuska i Velika Britanija. Rusija, koja nije rezignirala neuspjehom svojih planova na Bliskom istoku, odlučila je prebaciti se na Balkan i uvela svoje jedinice u dunavske kneževine.
Tijek Krimskog rata 1853.-1856
Bilo bi poželjno podijeliti sukob na dva dijelarazdoblje. Prva faza (studeni 1953. - travanj 1854.) izravni je rusko-turski sukob, tijekom kojeg se ruske nade za potporu Velike Britanije i Austrije nisu ostvarile. Formirane su dvije fronte - u Zakavkazju i na Krimu. Jedina značajna pobjeda Rusije bila je pomorska bitka kod Sinopa u studenom 1853. godine, tijekom koje je poražena turska crnomorska flota.
Obrana Sevastopolja i bitka kod Inkermana
Drugo razdoblje trajalo je do veljače 1856.a bila je obilježena borbom unije europskih država s Turskom. Iskrcavanje savezničkih trupa na Krim natjeralo je ruske trupe da se povuku u unutrašnjost. Sevastopol je postao jedina neosvojiva kaštela. U jesen 1854. započela je hrabra obrana Sevastopolja. Osrednje zapovjedništvo ruske vojske prije je ometalo, a ne pomagalo, branitelje grada. Jedanaest mjeseci mornari pod vodstvom P. Nakhimova, V. Istomina, V. Kornilova odbijali su neprijateljske napade. I tek nakon što je postalo nepraktično držati grad, branitelji su, odlazeći, minirali skladišta oružjem i spalili sve što je moglo izgorjeti, čime su osujetili planove savezničkih snaga da zauzmu pomorsku bazu.
Pokušali su ruski vojnicida skrene pažnju saveznika sa Sevastopolja. No, svi su se pokazali neuspješnima. Sukob kod Inkermana, napadna operacija na regiju Evpatorija, bitka na Crnoj rijeci nisu ruskoj vojsci donijeli slavu, već su pokazali njezinu zaostalost, zastarjelo oružje i nesposobnost ispravnog vođenja operacija. Sve te akcije približile su poraz Rusije u ratu. No, vrijedi napomenuti da su ga i savezničke snage dobile. Do kraja 1855. godine snage Engleske i Francuske bile su iscrpljene i nije bilo smisla prebacivati nove snage na Krim.
Kavkaska i balkanska fronta
Krimski rat 1853.-1856, koji smo pokušali ukratko opisati, obuhvaćao je i kavkasku frontu, događaji na kojima su se razvijali nešto drugačije. Tamo je situacija bila povoljnija za Rusiju. Pokušaji turskih trupa da napadnu Zakavkazje bili su neuspješni. A ruske trupe mogle su čak napredovati duboko u Osmansko carstvo i zauzeti turske tvrđave Bayazet 1854. i Kara 1855. Djelovanja saveznika na Baltičkom i Bijelom moru te na Dalekom istoku nisu imala značajnog strateškog uspjeha. I prilično su iscrpili vojne snage i saveznika i ruskog carstva. Stoga je kraj 1855. godine obilježen stvarnim prestankom neprijateljstava na svim frontama. Zaraćene strane sjele su za pregovarački stol da sumiraju rezultate Krimskog rata 1853-1856.
Završetak i rezultati
Razgovori Rusije i saveznika u Parizuzavršio zaključenjem mirovnog ugovora. Pod pritiskom unutarnjih problema, neprijateljskog stava Pruske, Austrije i Švedske, Rusija je bila prisiljena prihvatiti zahtjeve saveznika za neutraliziranjem Crnog mora. Zabrana uspostavljanja pomorskih baza i flote lišila je Rusiju svih dostignuća prethodnih ratova s Turskom. Uz to, Rusija se obvezala da neće graditi utvrde na Alandskim otocima i bila je prisiljena dati nadzor nad dunavskim kneževinama u ruke saveznika. Besarabija je prebačena u Osmansko carstvo.
Općenito, rezultati Krimskog rata 1853.-1856.bili miješani. Sukob je gurnuo europski svijet na potpuno preoružavanje njegovih vojski. A to je značilo da se proizvodnja novog oružja intenzivirala i da su se strategija i taktika ratovanja radikalno mijenjale.
Osmansko carstvo, trošenje na Krimski ratmilijuna funti, doveli su državni proračun do potpunog bankrota. Dugovi prema Engleskoj prisilili su turskog sultana da pristane na slobodu vjere i jednakost svih, bez obzira na nacionalnost. Britanija je otpustila Aberdeenov kabinet i formirala novi, na čelu s Palmerstonom, koji je ukinuo prodaju časničkih redova.
Rezultati krimskog rata 1853. - 1856. prisiljeniRusija da se okrene reformama. U suprotnom, mogao bi skliznuti u ponor socijalnih problema, što bi, zauzvrat, dovelo do narodne pobune, čiji rezultat nitko ne bi preuzeo predvidjeti. Iskustvo rata korišteno je u provođenju vojne reforme.
Krimski rat (1853. - 1856.), Obrana Sevastopolja idrugi događaji ovog sukoba ostavili su značajan trag u povijesti, književnosti i slikarstvu. Književnici, pjesnici i umjetnici u svojim su djelima pokušavali odraziti sve junaštvo vojnika koji su branili kaštelu Sevastopolj i veliko značenje rata za Rusko Carstvo.
