Križarske ratove provodili su stanovnici zapadne Europe u 11.-15. stoljeću poslije Krista, a svrha im je bila preobraćanje poganskih naroda na kršćanstvo ili oslobađanje kršćanskih svetišta od nevjerničkog jarma.
Početak križarskog pokreta
U ožujku 1095. održana je katedrala u Clermontu, nakonšto je papa Urban poticao Europljane da idu na istok. Razlozima ovog pokreta smatrao je nedostatak hrane za stanovnike Europe, kao i potrebu da se od pogana oduzmu kršćanska svetišta. Stoga je počeo formirati križarski red, koji je trebao krenuti protiv pogana, i pozvao obične ljude da se pridruže.
Pohodi 1095-1290 bili su usmjereni nazauzeti Jeruzalem, gdje se nalazio Sveti grob. Tadašnji kršćani su se borili i s Turcima, s poganima u baltičkim državama i s istočnim Slavenima, koji su ispovijedali drugačiju vrstu kršćanstva. Papa Urban II djelovao je kao gorljivi ideolog pohoda protiv Turaka, a svima koji su pristali boriti se na njegovoj strani obećao je potpuni otpis dugova prema državi i mirovinu njihovim obiteljima koje su ostale u europskim zemljama. Pod njegovom zastavom okupilo se mnogo ljudi, pa je stoga došlo do invazije križara na istok.
Posljedice prvog putovanja
Budući da su ideju pape Urbana dijelili ne samovitezovi i plemići ljudi, kao i obični ljudi, tada je velika vojska otišla na Istok. Kao rezultat toga, Jeruzalem je osvojen, 1099. postala je godina utemeljenja Jeruzalemskog kraljevstva.
Entuzijazam sudionika križarskog pohoda potaknule su i priče da su Turci koji su osvojili Jeruzalem maltretirali i žestoko tlačili kršćanske hodočasnike.
Prvi kralj Jeruzalema bio je Balduin, bratvođa križarskog rata Gottfried od Bouillona. Svojim je teritorijima pripojio gradove Bejrut i Sidon. Baldwin je uvelike bio zaslužan za poredak koji su križari uspostavili u osvojenim zemljama. Dakle, ovdje su se u velikom broju naselili Talijani, koji su dobili dopuštenje za trgovinu i otvaranje luka. O redu su se brinuli vitezovi koji su otvorili svoje redove u ovom kraljevstvu.
Druge križarske države
Jeruzalemsko kraljevstvo nije bilo jedinodržava koju su stvorili križari. Tijekom tog razdoblja osnovana je Edesska županija, Antiohijska kneževina i okrug Tripoli. Ovdje je bio red križara Johanita.
Antiohijska kneževina zauzimala je obalu Sredozemnog mora, a njezino je stanovništvo bilo oko trideset tisuća ljudi. Tu su živjeli i križari iz Italije i Normandije.
Županija Edessa pojavila se 1098. godine, apojavio na zemljama gdje su Armenci izvorno živjeli. Ova je županija zauzimala velik teritorij, ali nije imala pristup vodnim tijelima. Tamo je živjelo oko 10.000 stanovnika. Županija je imala vazalne teritorije. Križarske države, čija je karta bila u posjedu muslimanskih vladara, nisu dugo postojale.
Prvu četvrtinu dvanaestog stoljeća obilježila ječinjenica da su se posjedi križara povećali. Godine 1100. Kristovi vojnici zauzeli su gradove Tripoli i Cezareju, dvije godine kasnije, Acre je zarobljen. Nakon toga stvorena je Tripoliska županija. Na njenom čelu bio je Bertrand, grof od Toulousea. Kakve su redove uspostavili križari u osvojenim zemljama može se suditi po tome koliko je gradova spaljeno i koliko je lokalnog stanovništva ubijeno.
Propadanje Jeruzalemskog kraljevstva
Procvat ovog teritorija pao je na to razdobljevladavine Balduina od Edese. Smatrao se osobom koja pobožno poštuje kršćanske ideale, imao je ženu - kraljicu Melisendu - i sina. Njegov sin Baldvin III počeo je vladati kraljevstvom nakon smrti svog oca. U to su se vrijeme ujedinile križarske države na Istoku i postale uporište kršćanske religije. Balduina Trećeg naslijedio je Balduin Četvrti.
Od 1185. godine kraljevstvo je počelo propadati.Promijenilo se nekoliko vladara. Godine 1189. na horizontu ovog kraljevstva pojavljuje se car Salahaddin sa svojom muslimanskom vojskom. Opsade Jeruzalem, gdje se kriju mnogi kršćanski bjegunci. Nakon zauzimanja grada, njegovi su stanovnici preživjeli, ali su morali platiti otkupninu. Oni koji nisu platili otkupninu postali su robovi. Mještani su se sjećali kakav su poredak križari uspostavili u osvojenim zemljama, te su stoga spremnije išli pod vlast muslimanskog sultana.
1229. kralj Fridrik II. privremenovraća grad u posjed kršćana. Ali ubrzo ga muslimani ponovno zauzmu, a 1285. posljednji vitezovi bježe na Cipar, ostavljajući Jeruzalem muslimanskim pukovnijama. Mamelučki sultan Baybars igrao je važnu ulogu u zauzimanju Jeruzalema. Bitka između križara i muslimana trajala je tri dana.
Dječji križarski rat
Jedna od tragičnih stranica križarskih ratovaje Dječji križarski rat, koji je započeo 1212. godine. U jednom od francuskih sela pojavio se pastir Stjepan, koji je najavio da je navodno samo uz pomoć djece moguće osloboditi Sveti grob i pozvao djecu da odu u Jeruzalem. Kao rezultat toga, uspio je prikupiti do trideset tisuća sljedbenika.
Njihova daljnja sudbina bila je žalosna:neki su umrli od raznih katastrofa, neki su prodani u ropstvo. Mnogi su umrli na putu. Nakon toga, Papa ih je oslobodio križarskog zavjeta, odgodivši njegovo ispunjenje do punoljetnosti.
Kako su križarski ratovi utjecali na Bliski istok
Utjecaj križarskih ratova na povijest i ekonomijurazličitim zemljama je dvosmislen. S jedne strane, to je dovelo do uspona talijanskih gradova, u kojima se razvila trgovina. S druge strane, gospodarstva i kultura Sirije i Palestine bili su u padu. Mnogo je ovisilo o tome kakav su red križari uspostavili u osvojenim zemljama.
Sirija i Palestina su od tada pateKrižarski napadi, mnogi gradovi su uništeni i spaljeni. Gradovi poput Edese, Ascalona i Kaisarije konačno su nestali u zaboravu. Godine 1227. Tinis, treći po veličini grad tadašnjeg Egipta, konačno je uništen. Krajem trinaestog stoljeća obalni dio Palestine bio je razoreno područje u koje se nitko nije usuđivao naseliti.
Mnogi zanatski centri u Siriji i Palestini zauvijek su uništeni, i više nisu obnavljani, a ljudi su se odatle preselili u Egipat.
