Čitava generacija računalakorisnici koji nisu uhvatili poznatu "megahertz utrku" koja se odvijala između dva vodeća proizvođača središnjih procesnih jedinica za stolna računala (koji ne znaju - Intel i AMD) na prijelazu milenija. Završio je oko 2004. godine, kada je postalo očito da frekvencija procesora nije jedina karakteristika koja utječe na njegove performanse. Izuzetno "proždrljivi" i izuzetno visokofrekventni Pentium IV procesori na Prescottovoj jezgri približavali su se 4 GHz, a istodobno su se teško mogli nadmetati s K8 arhitekturom, na kojoj su sagrađeni novi "kameni" iz AMD-a, koji su imali frekvencija ne viša od 2,6-2,8 GHz.
Nakon toga su se oba proizvođača istodobno odselila izprakse identificiranja svojih proizvoda prema radnoj frekvenciji i prešli su na apstraktne indekse modela. Ova odluka opravdana je oklijevanjem da zavede krajnjeg korisnika o performansama procesora, usredotočujući se samo na jednu od njegovih karakteristika. Zapravo, tu su i frekvencija sabirnice procesora, i veličina predmemorije, i tehnološki postupak kojim se izrađuje jezgra i još mnogo toga. No, frekvencija procesora i dalje je za većinu ljudi jedno od najočitijih i najintuitivnijih mjerila "kvalitete" CPU-a.
Takt procesora je zaistautječe na njegovu izvedbu, karakterizirajući broj operacija izvedenih u sekundi. Ali činjenica je da procesori izgrađeni na različitim jezgrama troše različit broj taktova na jednoj operaciji, a taj se parametar može značajno razlikovati od generacije do generacije. Zahvaljujući tome, trenutni procesor nominalne frekvencije 2,0 GHz ostavit će daleko iza vodećeg modela od prije sedam godina s radnom frekvencijom 3,8 GHz. Uz to, na brzinu procesora, kao što je gore spomenuto, utječe i veličina predmemorije (što je veća, rjeđe će procesor biti prisiljen pristupiti relativno sporom RAM-u) i frekvencija sabirnice procesora (što je veća jest, što je brža razmjena podataka između "kamena" i RAM-a) i mnogih drugih, ne toliko uočljivih, ali ne manje važnih karakteristika.
U posljednje vrijeme počeo se upotrebljavati takav koncept kao maksimalna frekvencija procesora.
Postepeno uvode i Intel i AMDproizvodi takvu funkciju kao što je automatski overclocking. Tehnologija je u biti ista, jedan proizvođač naziva Turbo Boost, drugi - Turbo Core, ali to ne mijenja njegovu bit: frekvencija procesora može se mijenjati dinamički i automatski, bez intervencije korisnika. Potreba za korištenjem ove tehnologije posljedica je činjenice da je višejezgrenost modernih procesora postala, zapravo, norma, ali višestruko uvijanje modernih aplikacija, nažalost, još nije. Operativni sustav, vidjevši da je jedna od procesorskih jezgri učitana puno snažnije od ostalih, neovisno povećava frekvenciju ove jezgre, dok procesor pokušava ostaviti u svom "izvornom" termalnom paketu (tj. Sustav se pokušava osigurati protiv hardverskog pregrijavanja). Štoviše, ovisno o modelu procesora i o specifičnim uvjetima, takvo povećanje frekvencije može se kretati od 100 do 600-700 MHz, a to je, morate se složiti, značajan porast performansi. Većina najnovijih procesora oba proizvođača podržava ovu tehnologiju. Intel ima, posebno, sve procesore iz linije Core i5 i Core i7, AMD ima sve procesore na AM3 + utičnici, procesore na utičnici FM1 (osim procesora s onemogućenom grafičkom jezgrom), kao i neke "kamence" na AM3 platformu (šest jezgre Tuban i četverojezgreni Zosma). Štoviše, za Intelove procesore temeljene na Socket 1155, takvo je automatsko overclocking utoliko važnije, s obzirom na to da je zbog nekih arhitektonskih značajki punopravno "overclocking" povećanjem frekvencije sabirnice procesora praktički nemoguće. Međutim, ovo je tema za potpuno drugačiji članak ...
