Većina nacionalnih potrebafinancira iz sredstava koja država prima u obliku obveznih plaćanja i poreza. U uvjetima kada su državni prihodi naglo smanjeni, postoji potreba da se njihovi troškovi pokriju financijskim sredstvima dobivenim iz drugih izvora. Tako se formira javni dug, što znači ukupnost kreditnih odnosa između dužnika (države) i vjerovnika (pravnih ili fizičkih osoba). Na području odnosa s javnošću država može istovremeno biti i dužnik i vjerovnik.
Trenutno postoje takve vrsteRuski državni dug, unutarnji i vanjski. Treba napomenuti da u Rusiji takvo razdvajanje ima malo drugačiji pristup nego u ostalim zemljama. Prema zakonu Ruske Federacije „O državnom unutarnjem dugu Ruske Federacije“, koji je donesen 1992. godine, podjela državnog duga na vanjski i unutarnji provodi se prema valutnom kriteriju. Stoga su sva ruska zaduživanja podijeljena na vanjske i unutarnje, s obzirom na valutu nastalih obveza. Jednostavno rečeno, domaći državni dug je rubni dug, a strani dug je devizni. U svjetskoj praksi domaći se javni dug definira kao dug države prema njenom stanovništvu. Na temelju iste svjetske prakse, oblici državnog domaćeg duga mogu biti zajmovi koje je država primila, zajmovi države putem vrijednosnih papira, proračunski zajmovi i proračunski zajmovi, kao i neke druge dužničke obveze.
Domaći dug može biti uvjetnopodijeljeno na tržišno (postoje u obliku vrijednosnih papira) i netržišno (nastalo kao rezultat izvršenja saveznog duga i izdano za otplatu nastalog duga).
Domaći javni dug nosi mnogomanje opasnosti od domaćeg javnog duga. Za vrijeme otplate ne postoji curenje usluga i robe, iako je istovremeno gotovo nemoguće bez određenih promjena u gospodarskom životu, što u većini slučajeva ima vrlo značajne posljedice. I što je veći domaći javni dug, to su veće i negativne posljedice. Na primjer, plaćanje kamata na dug dovodi do nejednakosti u dohotku, budući da je najveći dio državnih obveza koncentriran u najbogatijem dijelu stanovništva. Kao rezultat toga, otplata domaćeg duga dovodi do toga da novac dobiven od najmanje zaštićenih slojeva stanovništva prelazi u bogatije. Kao rezultat toga, oni koji posjeduju obveznice još više se obogaćuju.
Domaći javni dug u usporedbi svanjski, mnogo manji, stoga je posljednjih godina došlo do preobrazbe potonjeg u prvo. Vanjski se dug države otplaćuje iz sredstava koja su posuđena na domaćem tržištu. U tom pogledu, od 2002. godine, država je počela povećavati obujam domaćeg javnog duga. Treba napomenuti da ta zamjena još uvijek traje.
Domaći javni dug nije ni jedno ni drugosamo pozitivna ili samo negativna strana ekonomije. Na temelju trenutnog stanja u gospodarstvu, najvjerojatnije zauzima neutralnu poziciju. Teško je očekivati da će za nekoliko godina potreba za domaćim javnim dugom biti eliminirana, ali pokušati svesti njegov obujam na minimum izravna je odgovornost države.
